Fučić Mario
Rođen je i školovao se u Zagrebu, u Školi primijenjenih umjetnosti, na kiparstvu te na Pedagoškoj akademiji gdje diplomira kao nastavnik likovnih umjetnosti. Restauratorski rad započinje u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu (tada – Restauratorski zavod Hrvatske) najprije kao vanjski suradnik, godine 1975. Sukladno razvoju stručnih vještina i znanja, u Zavodu tijekom idućih 27 godina stječe razne pozicije, sve do šefa odjela i konzervatora-restauratora savjetnika.
Polaganjem stručnog konzervatorskog ispita 1980. godine stiče uvjete za samostalno izvođenje konzervatorsko-restauratorskih radova i postaje članom Društva konzervatora Hrvarske.
Kao pripadnik Kiparske radionice izvodi dugi niz praktičnih konzervatorsko-restauratorskih radova kao član ili voditelj ekipe te samostalno, diljem Hrvatske na objektima kao što su kiparska djela, arhitektonska dekorativna plastika, zidne slike i namještaj. Posebne tehničke vještine razvija na području izrade kopija kipova, imitacije kamena, slonovače i kornjačevine te izrade parketaža. Organizacijske sposobnosti iskazuje vodeći radove, naročito prilikom složenih zahvata kao što je obnova gledališta dubrovačkog kazališta Marina Držića, 1988. g.
Sudjelujući u konzervatorskim istraživanjima objekata sredjevjekovne, renesansne i barokne arhitekture uvodi u našu konzervatorsko-restauratorsku praksu primjenu dendrokronološke analize.
U vrijeme Domovinskog rata vodi praktičnu razinu suradnje s konzervatorima-restauratorima iz Bavarske koji su se angažirali da pomognu hrvatskim kolegama. Istovremeno, kao pripadnik operativne grupe za provođenje mjera zaštite spomenika kulture zbog oružanog sukoba, aktivno i neposredno sudjeluje u evakuaciji umjetnina iz ratom zahvaćenih područja.
Afirmiran kao iskusan stručnjak za vođenje složenih zahvata koji zahtijevaju koordinaciju sudjelovanja većeg broja kolega i kooperanata te održavanje optimalnih odnosa s poslovnim partnerima, godine 1992. imenovan je voditeljem Odjela za restauriranje kiparskih i slikarskih djela Zavoda. To mu omogućuje da se pored redovnih poslova angažira i na problemima razvoja Odjela, kvalitete rada u struci i društvenog statusa konzervatora-restauratora.
Tijekom mandata udvostručuje broj članova svoga Odjela a pored redovnih poslova, intenzivno i neposredno sudjeluje u projektu osnivanja dviju podružnica Zavoda: Restauratorskog centra u Ludbregu i Restauratorskog odsjeka u Osijeku. U pogledu kvalitete rada, poseban doprinos ostvaruje popularizacijom i uvođenjem u praksu suvremenih metoda plinske dezinsekcije umjetnina. Rezultat je napuštanje zastarjele tehnologije te se danas u Hrvatskoj uopće više ne koriste izuzetno otrovni plinovi koji su ugrožavali zdravlje svih radnika.
U pogledu društvenog statusa konzervatora-restauratora, zajedno s pok. Ivanom Faulendom Hefererom ranije ostvaruje ono što je bilo moguće za vrijeme Jugoslavije: osnivanje restauratorske sekcije u okviru ULUPUH-a. No čim su političke i pravne okolnosti u Republici Hrvatskoj to dopustile, angažira se na osnivanju potpuno neovisnog restauratorskog društva. Zajedno s grupom kolega iz RZH i ZZRU definira tekst statuta što je bio temelj za osnovanje Hrvatskoga restauratorskog društva godine 1994. čiji je bio dugogodišnji tajnik.
Prije odlaska iz Zavoda vodi Referadu za logistiku restauratorskih radova pri Službi za nepokretnu kulturnu baštinu. Zadnji zadaci koje obavlja u Zavodu su elaborat za radove na osječkom Kužnom pilu i vođenje opsežnog zahvata na interijeru gonjogradske palače Vojkffy-Paravić u Opatičkoj ulici br. 10.
Nakon odlaska iz Zavoda 2002. godine radi u privatnoj tvrtki u okviru zahvata na građevinskoj kulturnoj baštini te na usavršavanju tehnika čišćenja površina ljuštenjem (peeling) te mlaznog čišćenja pomoću raznih medija.
Autor je više stručnih radova objavljenih u periodici i u zbornicima stručnih skupova, od kojih je neke Ministarstvo kulture RH propisalo kao literaturu za polaganje stručnih ispita.
